Vjernost je škakljiva stvar

Boris Buden

Pišući o historičaru i kolekcionaru Eduardu Fuchsu Walter Benjamin se kritički osvrnuo na ideju i praksu takozvane kulturne povijesti. Ona, ustvrdio je, uvećava teret blaga koje se gomila na plećima čovječanstva, ali mu ne daje snagu da to kulturno blago zbaci i uzme u svoje ruke. Imajući u vidu ovu Benjaminovu misao, danas možemo u sličnom smislu ustvrditi da nam The Great Yugoslav Songbook Vesne Pisarović nije uvećao teret kulturnog bogatstva koje teglimo na našim plećima niti je okrenuo novu stranicu naše kulturne povijesti. Naprotiv, ova Pjesmarica dohvatila je kulturnu baštinu prošlosti u svoje ruke, da bi od nje napravila novo umjetničko djelo i tako joj udahnula novi život. Ne u nekom općem, apstraknom smislu, nego u jednom sasvim konkretnom, historijskom, političkom i kulturnom kontekstu.

Riječ je o kontekstu današnjeg enormnog interesa za kulturnu baštinu bivše Jugoslavije koji je tim razumljiviji čim je snažnija svijest o epohalnom promašaju takozvane postkomunističke tranzicije, ili da budemo još jasniji, o iznevjerenim obećanjima demokracije i kapitalizma. U tom kontekstu Pjesmarica Vesne Pisarović odskače u dvostrukom smislu. Najprije, ona ne dijeli opće nostalgičarsko raspoloženje mainstreama. Štoviše, The Great Yugoslav Songbook potpuno izlazi iz okvira danas apsolutno dominantne forme odnosa prema jugoslavenskoj prošlosti odnosno prošlosti uopće, konkretno, ona ne pripada žanru takozvanog kulturalnog pamćenja. Songovi jugoslavenske popularne glazbe iz pedesetih i ranih šezdesetih u obradi Vesne Pisarović uopće ne komemoriraju to razdoblje jugoslavenske kulturne prošlosti. Oni ne komemoriraju baš ništa, odnosno, komemoracija nije njihov način odnosa prema prošlosti. U tom smislu ova Pjesmarica na neki način ne pripada svome vremenu i to upravo u onoj mjeri u kojoj je to naše vrijeme Pierre Nora nazvao razdobljem komemoracije, historijskom epohom u kojoj su različiti oblici sjećanja, umjesto historiografskog znanja na primjer, potpuno ovladali našim odnosom prema prošlosti.

S tim u vezi je još jedno svojstvo Pjesmarice koje ovo glazbeno djelo još odlučnije izdvaja iz vladajuće paradigme. U svojoj cjelini, ovaj artwork ne slijedi nikakvu logiku identiteta. A upravo je to ono što specifično odlikuje razdoblje komemoracije, naime, intrinzična povezanost različitih praksi sjećanja s reprodukcijom kolektivnog identiteta, kako u kulturnom tako i u političkom smislu. Riječ je o metodičkoj razlici koja ima dalekosežne normativne posljedice. Još jednom, Vesna Pisarović i njen band ne sviraju i pjevaju da bi se sjetili prošlih vremena i, kako se to u još kičastijem smislu kaže, da bi slavna djela svojih prethodnika oteli zaboravu.

Prošlost je, kako je to u svom romanu The Go-Between još ranih pedesetih napisao L. P. Harley – another country, «druga zamlja», dakle druga, strana kultura, kako bismo rekli danas, što znači da joj bez prevođenja uopće ne možemo pristupiti. A upravo je o tome riječ u Pjesmarici Vesne Pisarović. Ona je prijevod songova iz prošlosti Jugoslavije, a ne repetitivno sjećanje na njih. Razlika je ključna. Umjetnička djela prošlosti nisu naprosto dana, ostavljena takva kakva su bila u trenutku svoga nastanka budućim generacijama na permanento konzumiranje. Naprotiv, da bi uopće opstala, nužan je rad prevođenja, odnosno njihova konstantna kreativna transformacija. Prijevod je, pisao je Walter Benjamin, forma u kojoj umjetničko djelo nalazi svoj Fortleben, svoj «život poslije smrti», jedini način na koji ono može preživjeti. Pritom, naglasio je, nije svakom djelu suđeno da preživi, nego samo onom koje je prevedivo. Time je Benjamin ujedno raspršio sve naivne iliuzije o odnosu između originala i prijevoda, o onom dramatičnom nastojanju prijevoda da što više sliči originalu. To nije nužno. Dapače, često je suvišno.

Uzmimo na primjer upravo ovu Pjesmaricu. Jasno je da u svojoj jazz interpretaciji ovo djelo hibridizira originalne songove jugoslavenske prošlosti. Ali ti takozvani originali, kao što svakome tko ih imalo poznaje mora biti jasno, i sami su bili hibridne verzije različitih glazbenih žanrova i kulturnih kodova.

Njihova originalnost i nije ništa drugo nego rezultat brojnih posudbi i mikstura iz rezervoara popularne glazbe onog vremena: od twista, balada, šansona, ili pak swinga odnosno latinskih ritmova, do talijanskih canzona, jazza ili pak lokalne etničke tradicije. Homogenosti na kojoj inzistira identitetski diskurs nije bilo ni onda. Zašto bi je trebalo biti danas, kada je radikalna heterogenizacija svih formi suvremenog života, dakle ne samo kulturne sfere nego i sfere rada odnosno ekonomije, društvenih odnosa i politike, postala sastavnim i ujedno gotovo neprepoznatljivim elementom naše stvarnotsti, kako na lokalnom tako i na globalnom nivou? U tomu i jest interpretacijski ključ The Great Yugoslav Songbook Vesne Pisarović koji, nota bene, nije lako odgonetnuti: kako u isto vrijeme ići protiv struje i biti sama ta struja? Samo ona djela koja u tomu uspiju zaslužuju se zvati umjetničkim djelima. Kao što je riječ u ovom slučaju.